Sakupivši tijekom svog dugog života vrijednu zbirku umjetnina, nastalu najvećim dijelom od poklona samih umjetnika, njegovih prijatelja i kolega, kao i bogatu zbirku rukopisa, dnevnika i pisama, Mihičić ih 1988. g. velikodušno daruje rodnom kraju kao svoju ostavštinu budućim naraštajima otočana.
    Tek ili čak sedam Vidovićevih slika i crteža, od ukupno sedamnaest koliko mu ih je Vidović poklonio, našlo se u zbirci koja će dobiti ime po svome donatoru: Zbirka hrvatskih majstora Andra Vida Mihičića. Slike su nastale u širokom vremenskom rasponu od 1916. do 1953. godine, a i tematika im je raznovrsna - od akvareliranih crteža ugljenom trogirskog Kamerlenga, preko mrtvih priroda do krajolika i veduta rađenih kombiniranom tehnikom (uglavnom ulja i tempere) na papiru. O njihovoj vrijednosti i mjestu u bogatom Vidovićevom opusu (Mihičić u svojim bilješkama spominje oko 400 do 600 slika koliko ih je sakupio Vidovićev sin Slavan), moći će se govoriti tek u kontekstu sveobuhvatne povjesnoumjetničke analize Vidovićeva djela uopće.
Gledajući Vidovićev “Seoski motiv”, koji je vjerovatno ona slika za koju Mihičić piše da mu ju je slikar poslao po svom sinu tri mjeseca prije smrti, prisjetimo se riječi koje je Mihičić zapisao u svoj dnevnik na dan Vidovićeve smrti, 1. lipnja 1953. g.:

                                                            “Pax tibi magister et bone amice!”