"Ovo su prikazi koji poniranjem u osobno opisuju prostor psihe u kojem realnost još zadržava jasan oblik, a planovi slike se tek počinju razdvajati oslobađajući prostor podslikanim tragovima smisla. Slični su polusnu - lokacije i osobe koje ih nastanjuju stvarne su, ali logika koja ih spaja nije dnevna.
Svijet slike postaje zrcalo stvarnosti koje staje trenutak prije nego što je vizija kompletna. Taj odstup od dovršenosti vuče srce dalje.
Tijelo koje nastanjuje platna, krajnje je svjedočanstvo naše prisutnosti. Ono je istovremeno mjerilo proporcije i neproporcionalno u težnjama duha kojeg sadrži. U tome počiva njegova ljepota. Nešto od organičnosti žive tvari, pa tako i tijela, oduvijek je prebivalo u slikarskoj materiji; ovdje ih logika intuicije ponovo spaja.
Slike su realizirane u potkrovlju, iznad grada koji živi ili spava, i crpe svoju snagu iz te medijantne točke, težeći visini sfere misli, a pripadajući niskoj nadmorskoj visini djelovanja.
Volio bih ih definirati ljudskima."