U krajoliku i prema krajobrazu Istre / Istrie, pulska slikarica Monika Petrović koncipirala je svoju tematsku samostalku, njome je poduprla svoju slikarsku etiku i još jednoć podastrla svoju prepoznatljivu, vizualnu estetiku. Već kada se okrenula pejzažu bilo je razvidno da će upravo on utjecati na formiranje njezine slikarske individualnosti, u temi i tehnici u kojima je u umjetnosti kanda poodavno sve dorečeno. Ali ne! Krajobraz je odredio njezinu osobitost, a njezina je osobitost uzvratno odredila boju, ton i nijansu, definirala razinu njezine osjećajnosti i njezine suptilne refleksije, skupljene u osnovne značajke krajolika, sabijene u prostor kojega određuje termin lokalitet.  Tako je, dakle, locus  ili mjesto  kao izrazita posebnost krajolika postao emotivni i kreativani fokus kroz kojega  se najsugestivnije zrcali prostorna autentičnost. A kroz nju iščitavamo tajanstveno lice Istre, kaptiramo vidljive i nevidljive dionice prostora. Kroz nju slikarica traga za samom naravi prostora skrivenoj u onoj točki koja sabire iskonsko, istovremeno emanirajući unutarnju svjetlost koja produhovljeno obasjava predjele krajolika. Monika je koncipirala svoju poetiku na ovim zasadama, tako vezanim za lokalno i posebno, a tako univerzalnim u svojem konačnom otjelotvorenju - slici.