Mirna Kutleša
IZLOŽBA SLIKA MIRNE KUTLEŠA U GALERIJI FRITZY
U petak, 6. svibnja 2011., u 20 sati otvorena je u malološinjskoj Galeriji Fritzy (Lošinjski muzej) izložba slika Mirne Kutleša, mlade riječke umjetnice koja je slikarstvo diplomirala 2004. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Igora Rončevića i za svoj diplomski rad „Autoportret“ primila nagradu Akademije. Iza nje je već desetak samostalnih izložbi, a lošinjskoj publici će se predstaviti kroz dva recentna ciklusa - ciklusom akvarela „Smetnje u komunikaciji“, premijerno izloženom na Bijenalu mladih Europe i Mediterana u Skoplju 2009. godine i ciklusom „O majmunima i ljudima“ iz 2010. (ulja na platnu, diptisi i triptih velikih formata). Mirnu Kutleša se kroz figuraciju manje bavi formom, a više sadržajem slike, slojevitošću njenih značenja i poruka, te načinima na koje izvanslikarska područja (npr. film ili prirodne i humanističke znanosti) utječu na njih.
Izložba ostaje otvorena do 15. 06. 2011.
Oba ciklusa govore o odnosu ljudskog i životinjskog u nama i oko nas. Uzdignut nad prirodom i njenim stvorenjima „činom spoznaje“ i „darom govora“, čovjek ipak ne može pobjeći od onog animalnog u sebi. Ono neprestano izbija na površinu kroz „govor tijela“, tu neverbalnu komunikaciju koju htjeli-ne htjeli još uvijek dijelimo sa životinjama. Usredotočenom na riječi, čovjeku često promakne ono neizrečeno - izraz lica, ton glasa, gesta, ono što je iskonski istinito i što razumije i majmun, taj od od zapadnjačke civilizacije prezereni darwinistički „zajednički predak“.
Uzdizanjem nad prirodu čovjek se od nje odijelio, otuđio i osamio. Neprestano ju „osvaja“ u pokušaju da je razumije, no čim nađe odgovor na jedno pitanje iz „džungle neznanja“ izranjaju uvijek nove i nove nepoznanice. Možda je prizor majmuna koji „čita“ knjigu na diptihu „O ljudima i majmunima“ manje smiješan i apsurdan od prizora čovjeka koji pokušava „uhvatiti“ i shvatiti prirodu kroz leću fotografskog aparata? Uostalom, koliko razuma i logike ima u čuvenoj sceni iz filma „Fitzcarraldo“ Wernera Herzoga na koju se referira triptih „Il Sogno“, gdje glavni lik pokušava uspostaviti kontakt s prijeteći nepoznatom prirodom i njenim bićima (urođenicima) kroz operne arije Enrica Carusa? No bez razumijevanja nema komunikacije – čovjek je odavno „okrenuo leđa“ prirodi. Ostaje majmun, čovjeku nalik i stoga bogat simbolikom u kojoj se zrcali sva različitost pojedinih kultura. Zapad u njemu vidi dionizijski, čak prijapovski lik koji simbolizira ono osjetilno, čulno i iracionalno u čovjeku, dok Istok najčešće donosi sliku majmuna kao mudraca „koji ne govori jer je odviše mudar“ te svoju pravu narav skriva ispod lakrdijaške vanjštine. Koju ćemo „priču“ iščitati iz slika Mirne Kutleša ovisi prije svega o nama samima, o našem odnosu prema „ljudskom i životinjskom“ u nama i oko nas.
