Samozatajnost, vrlina nekolicine, u današnje hirovito, naizgled korektno ritmiziranom vremenu može značiti zaborav.
         Mihovil Depope (r. 1926., slikarski djelatan pola stoljeća) široj je javnosti uglavnom nepoznat slikar. Izdvojen iz recentnih zbivanja i trendova, djeluje «iz prikrajka», u kontemplativnom ozračju Krka. Njegovo slikarstvo (od osamdesetih primaknuto apstrakciji) komunicira čovjeka nastanjenog svuda, oduvijek. Stanje svijesti kao (samo)spoznaju ljudskosti. Fragilne i postojane, prozračne i teške, prozirne i guste, transparetne i maskirane, hladne i svijetle...Rekonstruirajući stvarnost i dematerijalizirajući pojavnost, Depope nastoji poniknuti u doživljajne, osjećajne svjetove čovjeka koji ga nevidljivo povezuju kao jedno. Upravo u akvarelu, neposrednoj, brzoj i izvedbeno transparetnoj tehnici, zapisan egzistencijalni trenutak može odavati kontinuirano trajanje, pretraživanje suštine, umjetničke i životne. Zakrivene unutar pogleda i fasada pojavnosti.
         Razvijajući tehniku akvarela te sposobnost ekspresivnog medijatiziranja prepoznatljivim rukopisom, autor nakon Prozora izgrađuje recentni ciklus Fasada. Varijabilan niz imaginarnih, unutarnjih «pejzaža» uspostavljen je napetim cjelinama bjeličastih rubova i zgusnutog središnjeg zbivanja. Dinamiziranog vertikalnim, ekspandirajućim i preklapajućim potezima, te mobilnijim, kraćim i razlikovno propusnim premazima. Grafički zasnovana, sažeta slojevitost usuglašena je kromatskim ritmiziranjem, stapanjem ili kontrpunktiranjem. Katkad unutar sumarnih formacija koje su strukturirane kao pročišćen raster osnovnih elemenata, primaran «sadržaj» oslobođen nebitnog.
         Glasni i tiši govori zasićene grafije, prigušene kromatike, prožeti su svjetlosnim akcentima toplijih boja te nepokrivenom bjelinom papira. Gestualno jednakovrijedno aktivirana je tektonika kompozicije, kao i energetska vrijednost probijajuće podloge. Koloristički naglasci unutar pretežno hladnijih tonova, te razlikovna snaga i smjer poteza djeluju poput psihograma. Kao varijabilno podignute, transformirane koprene izvanjskog koje posreduju unutarnje svjetove. Akvarelom rastvorene fasade predaju dah mijene, kretanju odlučnosti, odraz temperamenta, gibanje intuicije, koncentracije, izraz promišljenosti, strujanje slučajne misli ... Ostvarena kreativna vizija, likovno je predana, senzibilno ugođena, otvorena doživljavanju i interpretiranju, u nekim segmentima potražujući punu pozornost te danas naskuplji fenomen, vrijeme.

Kako je u skromnim uvjetima zarana počeo crtati, usmjerit će to njegov život prema likovnosti, u kojoj je ostao kao samostalan umjetnik sve do danas. Skroman i samozatajan, van svih «struja» i «miena» u suvremenom hrvatskom slikarstvu ostao je na svom otoku i kao čovjek i kao slikar braneći pravo na svoj izbor i slobodu likovnog izričaja.
No upravo ta vrlina «skromnosti» ovdje se očituje kao prednost.
Ostati «svoj» danas je privilegija.
Mihovil Depope za svoje likovno stvaralaštvo izabire tehniku akvarela, koji sa sobom nosi svježinu i ljepotu slikarske bistrine.
Nakon cjeline «Prozora i krletki» obraća nam se ciklusom «Fasada». Sve se ove cjeline obraćaju «čovjeku» i njegovom poimanju svijeta. Fasade su zapravo lica, one govore jezikom stremljenja, živahnosti, oronulosti ili padanja, očekivanja ili nadu, i one su univerzalni osjećaj bez obzira na mjesto i vrijeme.
Izlagao je na dvadeset samostalnih izložbi, sudjelovao na brojnim skupnim izložbama akvarela u zemlji i inozemstvu.
Dobitnik je više nagrada i priznanja.
Živi i radi u Krku, a djeluje kao samostalni umjetnik.