Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Mauro Stipanov slika ciklus Capricio architettonico (Arhitektonski capricco), referirajući se na istoimeni žanr venecijanskog vedutizma 18. stoljeća. Ideju preuzetu iz znamenite slikarske tradicije premeće tada u sekvence boja razigranih kontura, nalik ornamentalnim oblicima settecenta. Desetak godina kasnije Stipanov se vraća ciklusu nadomještajući uzorkovane forme iz 1990-ih naznakama arhitektonskog prostora.
Postulirajući u središte svoga četrdesetogodišnjeg djelovanja slikarstvo samo, Mauro Stipanov kontinuirano istražuje i izvodi izražajne i métierske mogućnosti umjetničke likovnosti. Najčitljivije premise su mu koloristička izrazitost i znalačka izvedba slikarskih tehnika i njihovih materičnih osobitosti. Seriozan i analitičan, Stipanov varira kompoziciju evidentirajući promjene slikama naslovljenim poput kataloških jedinica. Promišljanje kompozicije za njega jest temelj slike, no ona može biti i ishod intuitivnosti i ekstemporalnosti, analogno povijesnom capricciu, jednom genere minore manje obvezujuće i varijabilne forme
Sabina Žigo
