Luka Duplančić vratio se Lošinju nakon osam godina.
Sa sobom je donio tragove koje je ispisalo izbivanje.
Ti su tragovi znakovi na papiru, print papiru, običnom hameru, blagajničkoj traci, filmskom plakatu.
Neki  isijavaju i iz osvijetljenih formacija piksela.
Često se prožimaju jedni s drugima.
Neko će reći: pa plodovi su istog izbivanja, misleći na izbivanje iz udobnosti mladosti, izbivanja iz punine nutrine sobom samom, izbivanja iz lake zaljubljenosti u slobodu misli, iz lijenog maštanja, iz sigurnosti vlastite dostatnosti.
Život je nešto drugo. Uglavnom je satkan od niza obaveza i otežavajućeg  pomanjkanja nedvosmislenih razgovora, od neugodnih dnevnih vijesti i osjećaja sve veće deflacije osnovnih ljudskih vrijednosti .  
Kako sve to preživjeti  ako ne osobnim intervencijama na nametnute medijske tvorevine što nas vrebaju primjerice sa plakata, ako ne duhovitostima na svoj račun kao npr. poigravanjem vlastitim grimasama i frazeologijom  kao evidentnim globalnim beznačajnostima. Zašto se ne ispuhati rukom i crtačkim nervom, na trakama dugim sve do olakšanja i sagledavanja različitih mogućnosti puteva i njihovih kombinacija.
Luka je preživio bez sumnje. Sretan se vratio kući. Ironično, pogotovo za svijet suvremene i umne umjetnosti, ali nekako se čini da je uspio najviše uz pomoć drvene bojice i ljubavi za svježe detalje, putem pošteno odrađenog posla,  s anđelom čuvarem na ramenu iz drevnih legendi što ne prolaze.