Izložba Marike Kandelaki  "Bijeli gutljaj – plavi gutljaj" 

23. 7. - 15. 9. 2021.

Arheološka zbirka Osor 

Prostor Udruge Sv. Gaudencije na adresi Osor 76, Osor


Bijeli gutljaj, plavi gutljaj. Gutljaj vode, udah zraka. Izdah. Uzdah olakšanja. Jecaj. Vapaj. Cijeli život (za)stao je u grlu.

Tijelo kao očitovanje bića i materijalizacija bitka.

Tijela Marike Kandelaki su fragmentirana: glave su izvijene, lica svedena na linije očiju i nosa, udovi su ponekad sastavljeni, a ponekad rastavljeni, no uvijek u međuovisnosti. To je metaforičko tijelo: kao cjelina iščitava se poput razuma koji svemu pridaje razlog i značenje, stavlja u red i donosi mir; razlomljeno tijelo metafora je podsvijesti koja svojim skrivenim porukama, osjećajima i snovima unosi nemir u stvarnost prilagođavajući ju vlastitim željama i nadanjima. U međudjelovanju svjesnog i nesvjesnog, razumnog i osjećajnog nastaje novi svijet u kojem prostor i vrijeme nisu jednoznačni. Prostor je fluidan, ne poznaje fizičke granice i zakonitosti materije. Vrijeme je beskonačno – u sadašnjosti se susreću prošlost i budućnost, a trenutak je skup prošlih zadatosti i budućih mogućnosti. U tom paradoksu beskonačnog trenutka i fluidnog prostora žive humanoidne figure Marikinih skulptura i slika. To mogu biti bića iz svemira. Ili iz ljudske mašte. Mitološka bića, božice, duhovi; ili duševna stanja. Rascijepanost. Višestrukost ličnosti. Nismo li svi sastavljeni od različitih javnih i privatnih uloga, pri čemu se ono osobno i intimno ja gubi u neizrecivoj i neiskazivoj podsvijesti?

Ova se podvojenost očituje i u samom postavu izložbe koji je izložen u dva odvojena prostora: Arheološkoj zbirci Osor i dvorani Udruge sv. Gaudencije. Skulpture u jednoj prostoriji pronalaze svoj par u slikama druge prostorije. Prelaskom preko trga iz jedne u drugu prostoriju, posjetitelj izložbe istovremeno sudjeluje u njihovu dijalogu. On je prenositelj poruke, a prostor trga postaje onaj fluidni prostor na kojem se odigrava stvaranje novoga svijeta. Osor, uspavani gradić s korijenima u dubokoj, mitološkoj prošlosti, postaje vremenska kapsula u kojoj se prostori i vremena stapaju u jedinstveni univerzum kojeg posjetitelj kreira unoseći vlastite interpretacije izloženih djela. Svaki je od tih svjetova jedinstven i napučen samo jednom osobom: svojim stvarateljem. U tom je svijetu osamljenost jedina konstanta, a otuđenje je cilj. Otuđenje kao posljedica samodostatnosti i samosvojnosti, izraz apsolutnog i neovisnog bitka.

Za Mariku Kandelaki, rođenu u Tbilisiju (Gruzija), koja je velik dio života provela u New Yorku, a u Mali Lošinj se doselila neposredno prije pandemije koronavirusa, otuđenje je duboko ukorijenjeni osjećaj, ali i proces samospoznaje kojeg dokumentira svojim djelima. Otok se, kao i uvijek, pokazao u svojem najboljem i u svojem najgorem izdanju. Kao utočište i kao zatvor. Prepreka i mogućnost. Marika je odabrala potonje: svoj novi dom prilagodila je vlastitoj osobnosti i stvorila novi svijet.


Marijana Dlačić, viša kustosica

Fotografije sa otvorenja