Noviji radovi, a upravo se njima Gordana Kovačić predstavlja na ovoj izložbi, možda više nego ikad prije potvrđuju kako se slika i skulptura, ploha i volumen, tretiraju kao komplementaran par. Skulptura više nije ona ranija razvijena „barokna“ forma nastala spajanjem i bojenjem elemenata različitog podrijetla u jedinstvenu cjelinu. Skulptura je postala „l'objet trouvé“, nađeni dotrajali i industrijski izvedeni predmet – kako drveni kalup za cipele ili različite male naprave od lijevanog željeza otkrivene na otpadu tvornice opeka. Ti se predmeti ugrađuju u novu cjelinu bez nekih slikarskih ili kiparskih dodavanja: njih se jednostavno aranžira, slaže u instalaciju koja će puno značenje dobiti u kontekstu slika na kojima se naziru obrisi predmeta. Slike su reducirane do krajnjih konzekvenci: postale su mahom bijele, netralne plohe na kojima se drhtavom linijom oblikuje jezgrovit crtež. Taj crtež ima jasno podrijetlo u onim nađenim predmetima. Međutim, autorica nipošto ne želi reproducirati izabrani motiv, ona će ga radije razgrađivati, tražiti u procesu crtanja spontano otkrivene aluzije koje predmet približavaju dvosmislenom. Ostavljajući površinu podloge neutralnom, „nenaslikanom“, težište se postavlja na sam crtež koji svojim istezanjem artikulira bjelinu. Time kao da se želi naglasiti kako težište nije postavljeno na prizor, na označeni predmet, već na proces rada. Upravo taj moment čini mi se važnim, budući se iz njega može prepoznati autoričino problematiziranje suvremenog likovnog jezika.