Darko Bakliža

Ciklus "Žena"

24. 06. – 10. 07. 2003.

 Prikazati ljudsko tijelo oduvijek je predstavljalo izazov umjenicima. Varijacije  su bezbrojne, baš kao i pristupi: od anatomske preciznosti koja nemilosrdno prodire u splet kostiju i mišića do pročišćenog prikaza antropomorfnih idola. Kao ni u jednom drugom motivu, upravo se u prikazu ljudskog tijela susreću i prožimlju vanjski modeli i ukusi s osobnim iskustvom i poimanjem tjelesnosti samog umjetnika. Posebno se to odnosi na prikaz akta, tijela ogoljelog do istine kojoj se više ništa ne da sakriti. Ili bi bar umjetnici htjeli da je tome tako.

Jer nago tijelo je samo naizgled lako spoznatljiva i svima bliska činjenica.  Tek će pronicavo oko umjetnika koji se usudi zaći dublje, ispod površnog dojma epiderme, uočiti svu kompleksnost pulsirajućeg života, tajanstvenog i neuhvatljivog poput sjene na bjelini zida. Tjelesnost je ljudskost sama - istovremeno puna mogućnosti i puna ograničenja. Povezuje nas sa praiskonom, podsjeća na žitku smjesu zemlje i vode iz koje smo oblikovani, ali i na božanski dah koji ga je pokrenuo. Ako su ljudi zbog raspadljivosti i smrtnosti svojih tijela tek "igračke bogova" , marionete pokretane silnicama erosa i tanathosa, zašto ne preuzeti konce u svoje ruke, makar samo platnu ili papiru?

Bakliža je iskusan promatrač drame ljudskog tijela. Trajno zaokupljen istraživanjem akta, on na svojim slikama-crtežima prikazuje više od obnažene ljudske tjelesnosti, zadirući u samu prolaznost tvarnosti, u «meso» koje je nama ljudima i sve i ništa.  Lakoća crtača koji je vještinu izbrusio u brojnim anatomskim vježbama i scenografski osjećaj za dramatično i simboličko objedinjuju se u vrlo osobnom viđenju akta. Bakliža odbacuje sve suvišno i koncentrira se na obris, na govor tijela kroz pokret i sjene koje klize bjelinom oblina.

U ciklusu «Žena» aktovi su svedeni na izdužena torza koja pokreću strast i/ili bol, borba svjetlosti i tame, s tek pokojom kapljicom crvenila i olovne modrine. Žensko tijelo lišeno erotičnog naboja, depersonalizirano odsutstvom glave i tjeskobno stisnuto u izduženi kadar gubi svoju materijalnost i prerasta u vlastiti simbol.

Umjetnik kombinira ekspresivnost crteža i smirenost klasičnog slikarskog chiaroscura, te stvara osebujne slikocrteže profinjene strukture i dojmljive energičnosti.  Danas je zaista teško naći umjetnika koji se s toliko strasti posvetio najtežem od svih likovnih motiva – obnaženom ljudskom tijelu kao personifikaciji ljudskog usuda.