Lošinjske ljekarne

Mali i Veli Lošinj su relativno mlada naselja, u početku bez samostalne uprave, zbog čega su se ustanove i društveno korisne djelatnosti javile kasnije nego u obližnjim gradovima. Bolnica i hospicij se počinju graditi tek polovicom 19. stoljeća, nakon epidemije kolere. Istovremeno se počinje razvijati i ljekarništvo, a početkom 20. stoljeća doživljava procvat. U Malom Lošinju tada djeluju dvije ljekarne, nešto starija Al Redentore (K Spasitelju) u vlasništvu obitelji Colombis i Zur Madonna ili Alla Madonna (K Madoni) koju je otvorio J. B. Cibej, no kasnije je promijenila nekoliko vlasnika. Potonja je osnovana 1897. godine kao "nadvojvodska dvorska Lošinjske ljekarne" (erzherzogliche Hofapotheke) nakon proglašenja Velog i Malog Lošinja zimskim klimatskim lječilištima i oporavilištima. Osim ove dvije, između dva svjetska rata je djelovala i Farmacia Bartulich u Velom Lošinju.

Ljekarna Al Redentore se zatvorila ubrzo nakon Drugog svjetskog rata kada je obitelj Colombis pobjegla u Italiju, a Zur Madonna je održala svojevrstan kontinuitet do danas. Na istom je mjestu 1954. godine otvorena "Narodna apoteka Mali Lošinj" u općinskom vlasništvu, a 1977. godine je ušla u sastav Ljekarne Jadran. Danas je u privatnom vlasništvu. Godine 1988. ljekarna se temeljito preuređuje te je tom prilikom kupljen novi namještaj, a stari, izrađen krajem 19. stoljeća, je darovan za potrebe muzeja. Mjesto nastanka nije poznato, no budući da se oprema za specijalizirane prostore izrađivala samo u većim centrima (op. a. Ni u Zagrebu, najvećem središtu u Hrvatskoj, se nije proizvodila!), moguće je da je njena izrada naručena u Beču. Namještaj nije sačuvan u izvornom obliku, nego je kombinacija dijelova iz triju bivših ljekarni (dviju malološinjskih i jedne velološinjske) te je stoga stilski raznolik. Vjerojatno su nakon Drugog svjetskog rata za potrebe nove ljekarne uklopljeni u cjelinu dijelovi starih namještaja, dok je veći dio nestao ili je uništen. Nažalost, i tim primjercima nedostaju pojedinosti. Neki su popravljani, a drugima su rekonstruirani detalji ili nadodani novi elementi, poput staklene poleđine na pojedinim komadima namještaja. Zbog toga je teško rekonstruirati originalni izgled te pobliže odrediti dataciju i mjesto proizvodnje. Zbog nemogućnosti adekvatnog smještaja nakon poklanjanja muzeju, neko vrijeme ga je koristila gradska knjižnica, a manji dio se koristio i u staroj zgradi osnovne škole te u glazbenoj školi. Ovdje je izložen samo dio tog namještaja, a ostatak je još uvijek u uporabi u muzejskim prostorijama.