Peruško Bogdanić rođen je u Starom Gradu na Hvaru 1949. godine. Kiparstvo studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje diplomira 1976. godine u klasi Vjekoslava Rukljača.
Izlagao je na preko stotinu skupnih izložbi i na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj (Hvar, Zagreb, Split, Slavonski Brod, Dubrovnik, Šibenik, Rovinj) i inozemstvu (Ljubljana, Steyer, Minnneapolis, Berlin, Detroit). Sudjelovao je u čitavom nizu kiparskih kolonija i simpozija (Lokve, Sisak, Labin, Kostanjevica na Krki, Edinburgh). Njegove skulpture krase javne prostore više gradova kao i niz privatnih zbirki diljem svijeta.
Od 1996. godine radi kao izvanredni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Živi u Zagrebu.
Bogdanić je oduvijek imao hrabrosti biti jednostavan u izričaju. Njegove  skulpture  umekšanih geometrijskih oblika odlikuju krajnja jezgrovitost volumena i pomno obrađena površina, bilo uglačana do visokog sjaja bilo s vidljivim tragovima obrade. Polazište njegovih kompozicija je harmonija, no uvijek s finim odstupanjem koje unosi nemir nesavršenosti. Odjek je to promišljanja umjetnika koji snažno osjeća savršenstvo prirode i njenih «sirovih» materijala,  svjesnog da ljudski um nikada neće do kraja proniknuti u tajnu «izvornog stanja» jednog naoko tako običnog komada drva ili bronce. Ideja da i nežive stvari imaju «dušu» stara je koliko i čovječanstvo, a dio te magije i danas isijava iz arhetipski jednostavnih i snažnih  skulptura poput Bogdanićevih.
Uz kiparski rad, posljednjih desetak godina Bogdanića intenzivno zaokuplja i medij crteža. Dvodimenzionalnost podloge omogućila mu je slobodnije istraživanje površine kao odraza unutrašnjeg nemira. Slojevitost i fini tonski prijelazi boje suptilno izražavaju kompleksnost umjetnikovih osjećaja.
Kipar Peruško Bogdanić ne pripada nekoj određenoj «školi» ili definiranom «stilu». Njegova su djela osebujna, istovremeno prapovijesna i suvremena, zapravo – bezvremena.